Vesna Parun

Biografija Vesne Parun

Vesna Parun je bila hrvatska pjesnikinja, koja se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti hrvatske poezije i književnosti za djecu u drugoj polovici 20. vijeka. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Vesna Parun rođena je Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao opštinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tetke u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Osnovnu školu Vesna Parun je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, pa povratak u Zagreb (1942.). Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. Vesna je u to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata Vesna Parun nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Na omladinskim radnim akcijama, na pruzi Šamac - Sarajevo oboljela je od tifusa i izgubila ponešto od vatrenih ideala, što se nije libila pokazati svojom prvom zbirkom poezije Zore i vihori, koju je objavila sa 25 godina. Otada, živjela je isključivo od svog književnog rada. Pisala je pjesme, drame, prozu, dječju poeziju. Prevodila je Rilkea, Heinea, Getea, prevodila je i s francuskog, bugarskog, slovenačkog. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, a nakon nekog vremena i razvela. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. Život u Zagrebu provela je u skromnom stanu u Studentskom gradu u Dubravi, koji je često bio bez vode i grijanja. Iako je bila dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vesna Parun se buntovno i otvoreno sukobljavala s konvencionalnim strujama koje su vladale tom institucijom. Kada ju je 2000-te godine zahvatila bolest, Vesna Parun se preselila u Stubičke Toplice gde je strasno, puna pjesničkog ushita i inspiracije pisala do zadnjeg daha 25. listopada 2010. Za svoj pjesnički rad Vesna Parun dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku Crna maslina (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Balada prevarenog cvjeća

Balada prevarenog cvjeća

Bila sam dječak

Bila sam dječak

Da si blizu

Da si blizu

Djevičanstvo

Djevičanstvo

Dom na cesti

Dom na cesti

Konjanik

Konjanik

Mati čovjekova

Mati čovjekova

Prva ljubav

Prva ljubav

San

San

Stari obred pred kojim blijedim

Stari obred pred kojim blijedim

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš nevinije ruke

Tjelo i proleće

Tjelo i proleće

Večernja zvjezda

Večernja zvjezda

Za sve su kriva djetinjstva naša

Za sve su kriva djetinjstva naša

Zavjet

Zavjet